Jegorov put za Čelobrdo

Čelobrdo je selo koje se nalazi na Paštrovskoj gori iznad Miločera i Svetog Stefana, gdje se nalazi pravoslavni manastir Praskvica podignut još u 11. vijeku.

Na zaravni sa koje se pruža, vjerovatno najljepši pogled na budvansku rivijeru, podignut je spomenik borcima poginulim u Drugom svjetskom ratu. Kraj ovog spomenika mještani su postavili tablu, koja skreće pažnju na jednu sasvim drugu dirljivu priču iz nekih davnijih vremena.

Na tabli stoji zapisano: “Ovaj put od mora do ovog mjesta radeći deset godina svojim rukama izgradi JEGOR STROGANOV kaluđer iz RUSIJE početkom XIX vijeka – zahvalni seljani 1971“.

Prema predanju, krajem 18. vijeka u brodu koji je pristao na našu obalu došao je iz daleke Rusije jednoruki Jegor Stroganov. Njegovo kranje odredište bio je manastir Praskvica u Paštrovićima, koji je dobio svoje ime, jer je podignut u blizini izvora čije su vode mirisale na praskve, kako mještani u ovom kraju nazivaju breskve.

Manastir Praskvica, za koji kažu da je podignut davne 1050. godine, dugo je pomagala carska Rusija, zato toliko i ne čudi dolazak ruskog kaluđera upravo na ovo mjesto.

Tek pristiglog Ruskog namjernika, primio je tadašnji iguman manastira Sava Ljubiša, koji  je dugo boravio u Rusiji i kome nije promaklo njegovo plemićko držanje. Upravitelj manastira je prihvatio Jegorovu želju i dozvolio mu da ostane da se nastani u manastiru. Jegor je tada na sebe uzeo težak zadatak da sagradi kameni put od mora do sela Čelobrdo. Takođe, zavjetovao se na ćutanje i posvetio u miru mukotrpnom poslu pravljenja puta uz Paštrovsku goru.

Pogledajte kako izgleda pogled sa susjednog brda Đevištenje na budvansku rivijeru.

Prema kazivanjima, nakon više godina iz Rusije je u manastir došao golobradi  kaluđer po imenu Jelisej. Mladi kaluđer je ubrzo naučio naš jezik i postao učitelj djeci iz okolnih sela. Nekoliko godina nakon dolaska Jelisej se teško razbolio i na samrti je na čuđenje ostalih tražio da mu dovedu starog Jegora. Pred Jegorom je teško bolesni kaluđer tada sklonio monašku kapu i Jegor je shvatio da se pred njim nalazi njegova voljena ćerka Jelisaveta. Nakon njene smrti, Jegor je nastavio sa radom sve dok put nije konačno sagrađen i potom se zatvorio u svoju ćeliju iz koje više nije izlazio do svoje smrti.

Na samrti, ispovijedio se jednom od kaluđera i otkrio svoju tragičnu sudbinu. Jegor Stroganov je, naime, bio ugledni oficir carske Rusije, koji je branivši čast svoje ćerke Jelisavete u dvoboju ubio drugog oficira, ali i sam bio teško ranjen, zbog čega mu je i amputirana lijeva ruka. U međuvremenu, njegova ćerka je nestala, a on je godinama kasnije bez uspjeha pokušavao da je pronađe po manastirima u Rusiji. Na kraju se odlučio da se zaputi do jadranske obale i svog konačnog odredišta manastira Praskvica.

Uz temelje ovog manastira danas stoji kamena ploča sa njihovim imenima, a put se i dalje nazire usječen uz padine Paštrovske gore.

Ova tragična priča poslužila je kao inspiracija za dramski tekst “Jegorov put”, rođene nikšićanke, Vide Ognjenović. Po tekstu je napravljena i pozorišna predstava “Jegorov put” u produkciji festivala Grad teatar Budva. Glavne uloge u ovom komadu tumačili su: Svetlana Bojkovič, Svetozar Cvetković i Irfan Mensur.

I na kraju da odamo tajnu romantičnim dušama: Kažu da se najljepši zalasci na budvansku rivijeru mogu posmatrati upravo sa ovog mjesta 😉