Intervju: Edin Ramović (Aikido akademija)

Od oktobra u Podgorici počinje sa radom Aikido Akademija, a mi smo uoči velikog otvaranja napravili intervju sa Edinom Ramovićem, aikido majstorom koji stoji iza cijele priče.

Iako je u svojim tridesetim godinama majstor Edo ima iza sebe već preko 20 godina iskustva u aikido vještini i tek je drugi aikido majstor u Crnoj Gori, koji je stigao do zvanja 4. Dan Aikikai.

MCG: Aikido je termin koji se rijetko čuje u svakodnevnom govoru. Neki znaju da je u pitanju japanska vještina samoodbrane, da je Stiven Sigal u svojim filmovima koristio upravo aikido tehnike, ali za većinu ljudi u pitanju je apstraktan pojam, pa te molimo da nam objasniš ukratko o kakvoj vještini je riječ? Šta je aikido? Obično ljudi kažu “je li to ono sa mačevima”, da li je to zaista tako?

 ER: Aikido jeste japanska vještina samoodbrane koja je u korijenu proistekla iz vještine mača. Nastao je u prvoj polovini prošlog vijeka, a osnivač je Morihej Uešiba. Iako se izučavaju tehnike mačem i dugim štapom, Aikido je primarno koncipitan kao vještina samoodbrane bez oružja.

U vremenu kada je osnovao Aikido kao sistem vježbanja i borenja, Osnivač je bio majstor više borilačkih vještina koje je na jedan lijep način sublimirao i prilagodio vježbanju. Kad govorimo o ovome, treba napomenuti da je Aikido osnovan u vremenu kada su se u Japanu ljudi međusobno ubijali korišteći borilačke vještine i tehnike mača.

Osnivač je u Aikidou zadržao način izvođenja tehnika i svu upotrebljivost tehnika u borbi, ali je izmijenio princip i filozofiju koji stoje iza vještine i nazvao je Umijeće mira.

Po Uešibinom učenju Aikido predstavlja put mira, ljubavi i međusobnog razumijevanja.

Izučavanjem Aikidoa, ljudi na plemenit način upoznaju vještinu borbe i to znanje koriste u cilju širenja ove vještine, a samim tim i širenja prijateljstva među ljudima.

 U praksi, jedan Aikido trening se sastoji iz vježbanja kretanja, padova i tehnika. Same tehnike se izvode na način što se, nakon svojeg napada, protivnik uvodi u kružno kretanje, a njegova sila napada se usmjerava i koristi protiv njega. Zbog ovog principa se često govori da se u Aikidou ne koristi snaga već tehnika i kretanje.

S obzirom da su tehnike veoma kompleksne i da se nepažnjom može zaraditi ili zadati jaka povreda, napredovanje u Aikidou se ostvaruje laganim i sigurnim koracima.

MCG: Da li nam možeš nešto više reći o tvojim počecima u Aikidou? Počeo si kao tinejdžer, sredinom devedestih godina, koje su na našim prostorima bile veoma turbulente. 

ER: Mislim da je za moj početak bavljenja Aikidom najzaslužniji moj otac jer, pored dugogodišnje podrške i insistiranja da se bavim sportom, mi je nakon prvog razreda osnovne škole kupio novi video rekorder. Na njemu sam prvi put vidio Stivena Sigala, kojeg ste pomenuli, a koji je imao jak uticaj na moje opredjeljenje čime treba da počnem da se bavim.

 Te ’95. godine sam imao sreću da čujem oglas za upis u Aikido klub i da upoznam Predraga Burića, čovjeka koji je prvi počeo sa prenošenjem Aikidoa u Crnoj Gori i koji me je inspirisao da se posvetim ovoj vještini toliko dugo.

 Iako kažu da ne postoji nešto što je savršeno, vježbanjem Aikidoa, uvidjećete da je Aikido nešto što je najbliže našoj percepciji savršenstva.  Vježbanjem Aikidoa sebe konstantno izgrađujete i na taj način težite ka savršenstvu.

 Kada sam počeo da se bavim Aikidom, bio sam tinejdžer. Vjerujem da sam samo zbog Aikidoa taj period prošao bez problema sa zdravljem, drogom ili zakonom.

Danas imam 35 godina, po struci sam specijalista informacionih tehnologija, imam dobar posao i lijepu porodicu, i tvrdim da je za sve to najzaslužniji Aikido i njegova filozofija težnje ka savršenstvu, koju sam kao klinac prihvatio.

MCG: Po čemu se aikido razlikuje u odnosu na ostale borilačke vještine, poput karatea ili džudoa, koji su vjerovatno i najpopularniji u našoj sredini? 

ER: Iako sve tri borilačke vještine potiču iz Japana, one se značajno razlikuju. Prvenstveno zbog toga što u Aikidou ne postoji sistem takmičenja, borbi ili sparinga.

Ono što razlikuje Aikido od većine borilačkih vještina ili sportova je činjenica da period života u kojem počinjete da se bavite ne predstavlja razliku. U dosadašnjem radu sam srijetao učenike u razdoblju od 7 do 55 godina.

Zanimljivo je da i fizička sprema, odnosno snaga takođe ne predstavljaju neku razliku i da napredak ostvarujete vremenom i zahtjeva određenu mentalnu zrelost. Samim tim često ćete sresti, po godinama starije majstore, koji vježbaju i izvode tehnike podjednako dobro, a često i bolje, od mnogo godina mlađih kolega.

U samoj tehnici Aikidoa, ne izučavamo tehnike udaranja, odnosno napada, već se sistem borenja zasniva isključivo na samoodbrani.

MCG: Ti pripadaš generaciji prvih crnogorskih aikido majstora, koja je svoja majstorska zvanja stekla 2001. godine. Za tu generaciju kažu da je bila najbolja generacija u Crnoj Gori ikada. Da li možeš nešto više da nam kažeš o tim počecima? 

ER: Pored mene tu prvu generaciju majstora, koje je na put izveo sensei Predrag Burić čine: Dejan Đurašković, Darko Mihailović, Sreten Kankaraš i Velimir Vlahović.

Svi smo počeli da treniramo 1995, kada su se treninzi održavali u sportskom centru “Morača”. U tom periodu, interesovanje za Aikido je bilo veliko. U klubu je bilo i do 100 ljudi pa smo treninge radili u dvije grupe. Mislim da je interesovanje stvar trenda.

Sredinom i krajem 90-tih Sigal je bio na vrhuncu karijere i samim tim bio najbolji promoter Aikidoa. Sjećam se da kad bi nas neko pitao šta je to Aikido, odgovor bi bio “ono što Sigal radi na filmovima“.

Danas je trend malo drugačiji. Neke druge borilačke vještine su našle put do ekrana, tako da se za promociju Aikidoa moramo malo više potruditi. Mislim da je naša generacija dobila epitet najbolje baš iz razloga brojnosti na treningu. Aikido se radi u paru, a samim tim čovjek može mnogo više da nauči ili provježba kad ima veći broj partnera sa kojima trenira.

MCG: Jedna od predrasuda koje se vezuju za borilačke vještine jeste da bavljenje njima podstiče agresivnost. Da li je to zaista tako? 

ER: Sve borilačke vještine u osnovi imaju sličnu filozofiju. Akcenat se uvijek daje na upotrebi znanja stečenog u sali samo u slučajevima samoodbrane.

Mislim da je ta percepcija agresivnih i problematičnih poznavalaca borilačkih vještina nastala zbog ljudi koji su se nekad bavili borilačkim vještinama ali se u njima nisu pronašli, pa su put nastavili na drugi način i na drugoj strani zakona. Da su ostali u sali, sigurno bi ostali i na pravom putu.

Ono što je u svoj priči o borilačkim vještinama najbitnije je način prenošenja. Mi Aikido prenosimo na način koji je prenijet nama, a to podrazumijeva da na treningu Aikidoa ne postoji suparnik, napadač ili protivnik, već partner u treningu.

Tehnika se radi sa velikom pažnjom kako bi se izbjegle povrede, a sa idejom da se partner savlada bez upotrebe prekomjerne sile. Zato se kaže da Aikido slabe čini jakim, a jake plemenitim i svjesnim svoje snage.

MCG: Zašto se kaže da je aikido vještina, koja čini ljude boljim? 

ER: Tehnike u Aikidou su veoma kompleksne i zahtijevaju veliko odricanje, zalaganje i posvećenost, a to su vrline koje grade karakter. Aikido će vam na jedan lijep način pokrenuti maštu i natjerati vas na razmišljanje, a pri tome vam i ojačati tijelo i poboljšati koordinaciju pokreta. Sam trening Aikidoa je sveobuhvatan, ne pogađa samo određene djelove tijela već jača i očvršćuje cijelo tijelo, a takođe mu daje elastičnost.

Ljudi koji dođu na trening Aikidoa sa idejom da u kratkom periodu nauče nekoliko tehnika koje će ih na ulici učiniti jakim, vrlo se kratko zadrže u svijetu Aikidoa. Ako se kojim slučajem desi da ostanu, nakon nekog perioda uviđaju šta je Aikido, upoznaju ljepši način življenja i odbacuju negativne ideje koje su imali prije nego što su prvi put došli u salu.

Tokom karijere upoznao sam mnogo ljudi koji govore da ih je Aikido spasio od svih negativnih stvari i stresova koje donosi svakodnevnica. Takođe, veliki broj adolescenata je spremno dočekao i bio u stanju da se nosi sa izazovima koji su ih sačekali u životu odraslih, a sve zahvaljujući karakteru koji su izgradili kroz Aikido.

MCG:  Da li je istina da za početak u aikidou nikad nije kasno?

ER: Apsolutno! U svijet Aikidoa se može ući u bilo kojem periodu života. Zbog načina vježbanja i svoje filozofije, ne možemo prihvatiti izgovore tipa “ja sam prestar/a” ili “premlad/a” da počnem. Bitna je samo volja i da prihvatite onaj osjećaj iznutra koji vam govori da je vrijeme da se nečemu posvetite.

MCG:  S obzirom da je riječ o vještini samoodbrane, aikido bi trebao da bude zanimljiv i djevojkama i ženama? 

ER: U Aikidou vježbamo da partnera svaladamo korišćenjem njegove sile napada i trošenjem što manje svoje energije. Ovakav pristup bi trebao da bude interesantan svima koji se ne smatraju dovoljno snažnim da se u datim trenutcima odbrane, što nije vezano za pol i uzrast. Što će reći da je Aikido odličan izbor za sve pripadnice ljepšeg pola, ne vezano za uzrast.

MCG: Tvoja Akademija nedavno je objavila upis za prvu generaciju polaznika. Kad Akademija počinje sa radom? Koji su termini i gdje će se održavati treninzi?  

Aikido Akademija počinje sa radom 3. oktobra u terminima ponedjeljkom, srijedom i petkom od 21h do 22:30h. Treninzi će se održavati u sali Džudo kluba “Arso Milić” na Koniku. Sve informacije o početku i tačnoj lokaciji možete vidjeti na Aikido Akademija sajtu ili na Aikido Akademija Facebook stranici. 

MCG: Veliko hvala na ovom zanimljivog razgovoru i nadamo se da će se neko od budućih crnogorskih majstora aikidoa pronaći u ovom pozivu.